Naslovnica Hercegovina ZOVEM SE ŽENA

ZOVEM SE ŽENA

Zovem se kako god hoćete, ali je najbolje da me zovete žena. Drugo ime ja ni nemam. Ja sam žena sa bezbroj mana i greški, ja sam kćerka i majka, ja sam supruga bez posla, domaćica koja umije da čeka. Sve to jesam, samo zato što sam žena.

Došao je jednom davno da sudi o mom životu, mom znanju, pameti. Zaudarao je na alkohol i s vrata opomenuo da je bolje da mu ručak bude gotov. A ja sam žena – ona koja prirodno treba da zna kada da ćuti i ispunjava svoju bračnu dužnost. Ona koja ima nesputanu sposobnost da izdrži najteže kazne i uvrede. Ona koja se nikada ne suprotstavlja i uvijek tiho ispunjava naređenja. Ona koja tako mora, jer je ipak samo žena.

Od malih nogu sam naučila riječ “poštovanje”, jer je naša majka izričito zahtjevala da se u porodici poštuje otac. Tako smo nas četiri sestre “poštovale”, jer nam je tako bilo naređeno. Poštovale smo i majku, ali na drugačiji način. Za razliku od poštovanja prema ocu, u našem odnosu sa majkom nije bilo strahopoštovanja. U stvari, oca smo se plašili. Često je dolazio kasno navečer i razbacivao se psovkama u obraćanju majci. Ona se nikada nije suprotstavljala. Nijemo je gledala u oca u nadi da je neće istući. Ipak, uvijek bi je istukao tako brutalno da smo provjeravale da li diše. Tukao ju je jer je nesposobna, jer je večera hladna, jer je ružna, jer je
cmizdravica, jer nije rodila sina, a najviše ju je tukao jer je žena.

Plakala je često. Nekada je proklinjala sebe što nije imala sinove umjesto kćeri. Mislila je da bi je oni čuvali i branili. Nije znala koliko je bila srećna što je imala nas. Nikada joj nismo otkrile tajnu da bi njeni sinovi, njeni čuvari, sigurno usvojili model ponašanja našeg oca i postali dio nasilnog muškog klana. Sutra bi ti isti njeni sinovi omalovažavali i tukli svoje žene. Iako to nije znala, ipak je majka imala sreću da rodi kćeri. Mi smo joj bile sapatnice, jer je kasnije u životu svaka od nas doživjela istu tragičnu sudbinu. Zato što smo žene.
Kada su moje grudi, kojih sam se dugo stidjela, počele rasti i kada sam polako počela da uzimam obik žene shvatila sam da me dječaci u ulici drugačije gledaju. Nazivali su me raznim imenima, dobacivali vulgarnosti i nisu dozvoljavali da učestvujem u igrama, jer sam bila djevojčica. Govorili su da djevojčice ne mogu igrati muške igre, da smo pekmeze koje trebaju da se igraju lutkama. A ja sam, gle’ čuda, uvjek potajno priželjkivala da se igram s malim reprodukcijama stvarnih automobila. Tada sam, bijesna zbog dječaka koji su me odbacili, zabranila majci da me zove “sine”. Ona bi često govorila: “Sine, odnesi ocu vode!” ili “Sine, pomozi sestrama da se obuku!” Ja nisam bila sin i više nisam htjela da me tako zovu.

Ja sam bila žena, samo stepenik udaljena od svijesti da sam i ja ljudsko biće te da, kao takva, zaslužujem da budem poštovana i ravnopravna. Ipak, desetak godina kasnije, kupili su me na mojoj sopstvenoj svadbi. Kako me neko može kupiti i odakle takav običaj? Da li sam ja roba? Tradicija mi je dala odgovor vrlo brzo, jer se izabranik moga srca ponašao isto kao moj otac. Da, ja sam bila roba –ona koja se koristi dok se ne istroši. Morala sam služiti muža, biti ponizna, oponašati svoju majku. Ali to nisam bila ja. To je bila žena sa crnim seširom koja je pod njim krila svu svoju nevolju. Nakon pet godina, zbacila sam šešir i razvela se.

Postala sam Virdžinijina prijateljica. Zajedno smo stvorile moju sobu i moje novo okruženje. Počela sam se družiti i sa Anzalduom, onom koja me je naučila da razvijam novu svijest i da ređam slike stvarnosti novim redoslijedom. Tačka u kojoj sam dotakla dno je postala moje uporište i mjesto odakle ja pripremam svoju strategiju za borbu. Život je postao misija stvaranje nove i posve drugačije žene. Pronašla sam posao i počela raditi. Sama sam izdržavala svoje kćerke. Učlanila sam se u žensko udruženje i počela pomagati ženama u nevolji. Hrabrila sam svaki ženski korak ka slobodi, razmišljala i pisala o ženskim iskustvima. Ne znam da li znate, ali ja sam u stvari izmislila novu riječ koja označava ženu. Jednoga dana, razmišljajući o riječi muškost zaključila sam da u našem jeziku, pa tako i poimanju, ne postoji ekvivalent koji bi opisao ženu. Jedina riječ koja je stajala nasuprot riječi “muškost” jeste riječ “ženstvenost”. Ipak, to nisu bile dvije ravnopravne riječi. Dok je ova prva označavala snagu, moć, sposobnost, druga je u svom značenju sadržavala osjećajnost, krhkost i poslušnost. Tada sam, uvidjevši nepravdu, čvrsto odlučila da ću stvoriti riječ “ženskost”, pa ću njeno svako slovo usaditi u glave budućih kćerki, kako bi izbjegle tragične sudbine svojih majki. To danas radim, jer sam žena. Nova žena.

AUTOR: M.Ć.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here

five × 5 =