Supruga 35. predsjednika Amerike Džona F. Kenedija, poznatog po svom predsjednikovanju i po preljubničkim afnitetima i aferama sa odvažnim, od mladosti nabreklim glumicama, poput plavokose glumice-starlete Merlinke, o kojoj i nakon više od četiri decenije od smrti kruže razne priče: Merlinka kurva, poremećeni psiho, depresivna, netalentovana, došla do slave preko kreveta, izvršila samoubistvo… Šta sve neće izmisliti za jednu ženu kako bi sačuvali ugled i moć?
Svo vrijeme, ispod plavetnog ljubavnog pokrivača američkog predsjednika i zanosne plavuše, virila je Džeki Kenedi – sva dostojanstvena, žena i dama u crnom. Ali, ni crna udovica nije bila cvijet. Kažu da je i ona dijelila strast prema muškom dijelu holivudskog glumišta, pa je za svoj 62. rođendan izrazila želju da se do pozorišta prošećka sa slavnim glumcem Alekom Boldvinom (onim najzgodnijim među braćom Boldvin, pred kojim je čak i Kim Besindžer popustila). Alek joj je ispunio želju. Nije mi jasno šta su mogli pričati njih dvoje…njemu trideseta, njoj šezdeseta…on u jeku snage, ona pred izdisajem života…ili nije? Šta god da su radili, Džeki sigurno nije razmišljala o osudi familije, rođaka, tetaka, braće, prijatelja, javnosti i cijele svite društvenih faktora. Zašto, pa vjerovatno zato što je Džeki odlučila da živi po mjeri čovjeka, a tu mjeru je uzela sama i to kao pravi pravcati krojač, ravnajući se prema svojim osjećajima, a ne prema mahalskim propisima.
Džeki, uostalom, nije ni imala neki komšiluk. Ako je živjela u Bijeloj kući u Vašingtonu, onda do nje riječ komšinice ili prijekor komšije teško da je dopirao, pa je žena mogla raditi šta joj volja. Muž joj je ionako bio nekakav liberalan tip.
Kad razmislim o tome ko bi bio pandan američkoj crnoj dami, shvatim da ova balkanska mahala još nije izbacila takvu vrstu. Kontam da ni neće uskoro, jer imamo mi “iha-haaa” dotle da naše kćeri prestanu mariti za komšijsku riječ. Džeki, uostalom, nije ni imala neki komšiluk. Ako je živjela u Bijeloj kući u Vašingtonu, onda do nje riječ komšinice ili prijekor komšije teško da je dopirao, pa je žena mogla raditi šta joj volja. Muž joj je ionako bio nekakav liberalan tip. Dobri stari američki komšiluk.
A, šta bi bilo da su Džeki ili Monro rođene u našem provincijalskom diskursu životarenja? Ne daj im se bože…pa one bi, poput one junakunje iz Skarletnog slova, sigurno bile označene ili čak otjerane u kojekakve daleke priče i mitove o bludnim i nemoralnim ženama koje su se drznule izazvati poredak stvari, ljudi, događaja.
Kontam onda dalje, šta bi bilo da i Džona Kenedija uguramo u kontekst domaće stvarnosti. Nekako me osjećaj ne vara da bi on bio “srpska junačina” ili “crnogorski đetić”. Jer, na Balkanu je izrazito dobro i “muški” biti švaler. Nema tu ništa nakaradno, niti nemoralno… Evo, recimo, već za “uglednog” gospodina Džona Kenedija imamo veći broj naših pandana, pa mi pade na pamet onaj političar iz Srbije, koji se pored žene i porodice spetljao s pjevaljkom. Dugo su pjevaljku zbog toga nazivali kurvom, dok je ovaj bio dasa u godinama, pa ipak smantao pjevačicu… E u tom grmu leži zec! Ona kurva, on kul tip! Pitam se jesu li Džeki, Monro, ova naša pjevljka “kurve” ili žrtve vremena u kome muškarci oblikuju društvenu svijest o ženama kako bi one ostale u dozvoljenim i potrebnim granicama?
Sjetih se da je bila i jedna naša glumica koja se čak usudila udariti i na stroge crkvene kanone, iako kažu da je bila vrlo pobožna. Rijetko mi tu glumicu danas viđamo, završila je skoro kao Hester Prajn, a imala je potencijala ta mala, od oca poznatog glumca i majke “nije važno!” Samo da nije ogrezla u taj grijeh. A možda se, sirota, samo zaljubila, a onaj s druge strane bio mlađi od nje, nevinašce jedno, u službi Boga i nikoga drugog, i onako stasao i punoljetan, jadničak se nije snašao, nije promislio, a ona ga navela… Klasika. Adam i Eva. Zeznula ga vještica. To bi bila neka obrazloženja naše mahale, za razliku od one nešto veće američke koja, ipak moramo priznati, je daleko kreativnija u osudama i optužbama, samo to dosta diskretnije čini.
…one bi bile samo uprošćene ljudske ćelije, stvorene na “Balkanu”, našem ili američkom – svejedno, koje se guše u moralnim odredbama posrunulog, ali ipak “smjernog” patrijarhalnog društva.
I onda dolazimo na početna pitanja: ko je ta mala Džeki koja se, u sred velike Amerike, tog šarenolikog svjetskog vašara, usudila pozvati trideset godina mlađeg muškarca na “dejt”? I dalje, šta je mislila ta Monro, ova naša pjevaljka ili glumica? Kako se usuđuju samo zavoditi taj neiskvareni i nevini muški svijet? Šta kažu njihove mahale o tome? Je li Džeki ikada pomislila na društvenu osudu i kako će preživjeti silne tračeve o tome kako jedna udovica, s potpuno nemoralnim i bludnim namjerama, zavodi mlade i nedozrele muškarce?
Računam da Kenedijeva nije tako razmišljala, a vjerovatno nisu ni ove ostale, jer da jesu, i one bi bile samo uprošćene ljudske ćelije, stvorene na “Balkanu”, našem ili američkom – svejedno, koje se guše u moralnim odredbama posrunulog, ali ipak “smjernog” patrijarhalnog društva.
M.B.
