Naslovnica Kolumna Samo nek je naše

Samo nek je naše

Afera “Ilustrovani voz” pokazala je po ko zna koji put da stvar sa Kosovom stoji onako kako je oduvijek i stajala, što će reći – ili apsolutni muk i krajnji zapećak ili zveckanje oružjem i pozivanje na rat za “svetu srpsku zemlju”.

Prije, međutim, nego što zađemo u sitnija crijevca, podsjetiću vas da sam ovdje u više navrata pisao da Kosovo, kao stvarna teritorija, nastanjena stvarnim ljudima, srpske političke elite suštinski nikada nije interesovala, da je Kosovo za te elite bilo (i ostalo) interesantno i “sveto” samo kad ga nema, to jest kad nije u granicama Srbije, a da nijedna od tih elita – počev od monarhijske, preko komunističke, zaključno sa serijom postkomunističkih – dok je imala kakvu-takvu kontrolu nad Kosovom pojma nije imala šta sa njim da uradi.

Sa Kosova je – ni to nije nikakva tajna – sa izuzetkom Albanaca (a i oni su masovno odlazili u pečalbu) glavom bez obzira bježao svako ko je mogao, što je, opet, stvar koju nikome ne treba zamjeriti jer je Kosovo bilo, ostalo – a kako stvari stoje ostaće i vavijek – mjesto gotovo nepodnošljivo za život.Iako, na podobije svojih “demokratskih” nasljednika, takođe skloni fantaziranju i konceptualizmu, komunisti su ipak bili dovoljno trezveni da ukače da se kosovski problem – koji je i u njihovo vreme postojao – ne može riješiti štampanjem bedževa na kojima će pisati “Kosovo je socijalističko”, a još manje slanjem vozova, spolja ofarbanih u boje partijske zastave, a iznutra dekorisanih slikama klasika marksizma-lenjinizma, nego su pokušavali da – u granicama svojih skromnih sposobnosti – učine nešto u realnosti, pa su gradili fabrike, “idejno radili na terenu”, širili ideju bratstva jedinstva. I pročaja.

Evo, recimo, uprkos plamtećoj ljubavi koju oseća prema Kosovu, našem ratobornom džumhurbaškanu nije vaktile palo na pamet da se iz Kragujevca preseli u Prištinu, a ne u Beograd, a osnovano sumnjam da je još jedan veliki zaljubljenik u Kosovo, Referendumski Lopov – prije one predizborne kampanje kada su ga zasuli jajima – na Kosovo ikada kročio.

A gdje smo sad? Tamo gde smo oduvijek i bili jer je – ako mene pitate – napredak u tobožnjim pregovorima samo (obostrani) ustupak spoljašnjoj višnjoj sili. U stvarnosti (ako je od nje ovde još nešto preostalo) za Albance je (većinski) prihvatljivo samo Kosovo bez ijednog Srbina, kao što je za većinu Srba prihvatljivo samo Kosovo bez ijednog Albanca. Pa taman tamo ne bilo ni Srba. Samo nek bude “naše”.

Svetislav Basara, Danas.rs

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here

5 + 16 =