DIJABETIČARI I DISKRIMINACIJA: Da li je dijabetes kriterijum podjele našeg društva?
U današnjem svijetu, borba za jednakost je pitanje koje se sve više ističe. Kako se društvo razvija, postaje jasno da različite grupe ljudi imaju različite izazove i prepreke koje moraju savladati. Jedna od tih grupa su i dijabetičari, ljudi koji se suočavaju sa složenim zdravstvenim stanjem koje zahtjeva pažljivo i konstantno upravljanje i razumijevanje. U svijetu se postigao znatan napredak u oblasti edukacije i razvijanja svijesti o dijabetesu, počevši od prevencije, upravljanja, te do širenja slike u javnosti šta je to zapravo.
Međutim, ostaje pitanje da li su dijabetičari diskriminisani u društvu.
Dijabetes je hronična bolest koja utiče na sposobnost tijela da reguliše nivo šećera u krvi. Postoji nekoliko različitih tipova dijabetesa, ali svima njima je zajednička karakteristika da zahtjevaju pažljivo praćenje i liječenje. Da bi uspješno upravljali dijabetesom, dijabetičari moraju redovno mjeriti nivo šećera, pridržavati se koncepta zdrave i izbalansirane ishrane i, u nekim slučajevima, primati insulinske injekcije. Ova stanja zahtjevaju pažnju, brigu i prilagođavanje svakodnevnog života, što može predstavljati izazove.
Ono što javnost često vidi i misli da je jedino što rade dijabetičari jeste mjerenje vrijednosti šećera u krvi i ubrizgavanje inzulina. Nažalost, stvarnost je dosta složenija. Nije rijetko da se dijabetičari susreću sa anksioznošću, depresivnim i konfuznim stanjima, frustracijama, te strahom od budućih komplikacija koje nekada znaju početi od bezazlenog žulja na nozi. Takođe, kalkulacije su sastavni dio života, računanje šta pojesti, koliko jedinica insulina ubrizgati ako pojedem to i to, da li pojesti to i to samo su neke od odluka sa kojim se dijabetičari svakodnevno, po više puta, suočavaju. Pored svega prethodno navedenog, neizostavna stanja su i stanja hiper ili hipoglikemija.
Jedan od ključnih faktora u razmatranju diskriminacije dijabetičara je stigmatizacija. Dijabetičari se često suočavaju sa predrasudama i nepoštovanjem od strane drugih. Na primjer, mnogi ljudi vjeruju da je dijabetes posljedica lošeg načina života i ishrane, što može dovesti do osuđivanja i neprijateljskog stava prema osobama sa dijabetesom. Ovakav odnos može otežati osobama sa dijabetesom da otvoreno razgovaraju o svom stanju i da potraže podršku.
Takođe, dijabetičari se suočavaju sa izazovima na radnom mjestu. Iako zakoni o zaštiti prava na radu postoje, neki poslodavci možda neće razumijeti potrebu za redovnim pauzama za merenje nivoa šećera u krvi ili primanje insulina. To može dovesti do otežanog zapošljavanja ili niskog zadovoljstva na radnom mjestu za osobe sa dijabetesom.
Sa druge strane imamo vaspitno-obrazovni sistem, gdje nastavnici i profesori, nažalost, često nisu svjesni potrebe učenika sa dijabetesom za periodičnim izlascima sa časa, usljed mjerenja nivoa šećera u krvi, redovnom užinom ili obrokom u tačno određeno vrijeme, kao i periodičnim izostancima iz škole, usljed odlaska na preglede i kontrole kod specijalista.
Osim toga, dijabetičari se često suočavaju sa povećanim troškovima liječenja. Kupovina dodatnih trakica i senzora za mjerenja vrijednosti šećera u krvi, način ishrane koji je drugačiji od onoga koji je trenutno prisutan u svijetu, redovni pregledi, kontrole i slično često može dovesti do finansijskog stresa i otežati upravljanje dijabetesom.
U zaključku, iako su dijabetičari suočeni sa različitim izazovima, diskriminacija nije nešto što bi trebalo da ih definiše. Važno je raditi na razbijanju stigme i pružanju podrške osobama sa dijabetesom, kako bi se osigurala njihova ravnopravnost i poboljšao kvalitet života.
Kroz zajedničke napore društva, zdravstvenih stručnjaka i pojedinaca, možemo raditi na stvaranju svijeta u kome svi imaju priliku za sreću i uspjeh, bez obzira na njihovo zdravstveno stanje, jer dijabetes nikako nije i ne smije biti kriterijum podjele našeg društva.
Mirjana J. Đ.
