Poštovani čitaoci,
Donosimo vam ličnu ispovijest osobe oboljele od dijabetesa, priču Dragana Samardžića iz Berkovića kome je u ranom dobu dijagnostifikovan dijabetes zbog koga je izgubio oko, a ima i teške komplikacije bolesti – poput dijabetskog stopala. U nastavku pročitajte kako je Dragan prihvatio dijabetes, kako živi sa ovom bolešću i zašto je i dalje vrlo optimističan i prihvata život kakav jeste, sa svim nevoljama koje donosi, ali i svim lijepim trenucima:
31. maj 2017, Berkovići
“Zovem se Dragan Samardžić, a zovu me Šef! Rođen sam u Stocu 07.08.1966 godine. Svoje djetinjstvo provodio sam kao i svi dječaci, igrajući se fudbala, i ostalih igara, koje su u to vrijeme bili aktuelni . Bio sam veoma srećan sa svojim okruženjem, a naročito sa svojom porodicom.
Otac Gojko, majka Dušanka, dvije sestre Radmila i Smiljana kao i brat Duško koji su živjeli sa mnom. Otac je sam bio zaposlen u Opštini u Stocu, ali jedna plata na šest članova bila je, ipak mala ! Međutim, u ono vrijeme vjerovatno nije bilo ništa drugo bitno, nego da si sretan! Moja slika pokazuje svo to zadovoljstvo mog djetinjstva, pa riječi i nisu potrebne.
Tako je bilo sve do septembra 1974 godine. Pošao sam u drugi razred osnovne škole „Ragib Dizdar“ U Stocu, kada sam počeo čudno da se ponašam. I moja majka je primjetila da se ustajem često ponoći i mokrim, ali ujedno nisam mogao da se napijem vode koliko sam žednio. Naglo mršanje i noge teške, tako da sam jedva odlazio u školu i nazad kući! Tada je majka rekla ocu da nešto nije u redu sa mnom…
Odveli su me da izvadim nalaze u Domu zdravlja „Jan Vitlačil u Stocu. Tog dana otkriven mi je dijabetes i odmah sam poslan na dječije odjeljenje u Mostar u bolnicu, koja se nalazila na Bijelom brijegu! Na odjeljenju bili su dr Bjelica i dr Nadaždin, koji su nekoliko dana poslije, saopštili mojim roditeljima da je jedino lijičenje ovoj opakoj bolesti svakodnevno primanje inzulina, do kraja života! Ta vijest o dijabetesu, u ono vrijeme, ne da je bila potresna samo za moju familiju, nego i za čitav Stolac! Iz bolnice u Mostaru sam izašao poslije mjesec dana!
“Tada se insulin nije primao jednostavno kao danas – otkuhavala se šprica, igle i ostalo…”
U mom komšiluku, gdje sam stanovao, imao sam medicinara Špira Gajića, koji je svako jutro dolazio kad nas i davao mi dozu inzulina. Tada se inzulin primao, ne kao danas, nego se otkuhavala šprica, igle i ostalo što je bilo potrebno za primanje terapije. Tada se inzulin uzimao jednom dnevno, samo ujutro prije doručka.
Naravno, ja nisam znao , šta znači dobiti dijabetes, pa sam se vrlo brzo vratio „koliko-toliko“, normalnom životu. Krenuo sam ponovo u školu, svojim drugarima i igri. Moja majka nije nikad radila u nekoj firmi, ona je bila zadužena za poslove u kući i da mene oprema i sprema u školu. Ima jedna sreća u svemu tome, a to je da sam stanovao u naselju, gdje je bilo igralište za fudbal, odbojku, a u ljetnim danima smo se kupali u bazenu koji su roditelji iz tog naselja sami sagradili za svoju djecu.
“Jeo sam grožđe, pao u hipoglikemiju i bio u komi četiri dana”
Tako sam provodio dan za danom. U nekim momentima, nerazumijevajući, šta znači dijabetes, imao sam velikih problema. Izdvajam jedan događaj koji je, po mom mišljenju veoma bitan. U naselju gdje sam živio bila firma „Hepok“ , koja je imala vinograde nedaleko od moje kuće. Drugovi iz komšiluka i ja sa njima, sa kojima sam provodio dane igrajući se, otišli smo jedan dan u te vinograde. Oni su brali i jeli grožđe a ja sam ih gledao i sam sebi postavljao pitanje, zašto oni mogu da jedu a ja ne mogu? Tako sam i ja tog jednog dana se najeo grožđa. Te noći sam pao u hiperglikemiju i pao u komu. Hitno su me odvezli u Mostar, gdje su mi doktori prikopčali infuziju i ostale terapije da me vrate u život. Bilo je „ili-ili“. Četiri dana sam bio u komi, a sva ta četiri dana otac je sjedio pored kreveta i držao mi ruku, čekajući da li ću da se probudim. Jenom u toj velikoj i dubokoj komi sam se probudio i ocu rekao „SMRT“. Naravno ja se toga ne sjećam, ali mi je on poslije ispričao šta sam rekao i kako sam se ponašau u tom trenutku. Probudio sam se četvrtog dana i tek onda vidio da sam u bolnici. Takvih situacija bilo je mnogo. U školi sam gledao svoje vršnjake koji su jeli, pili sve ono što ja nisam smio. Pri izlasku iz bolnice, doktori su mi odredili dvije doze inzulina, ujutro i uveče. Ali, ja sam se snalazio na svoj način. Krao sam eurokrem iz samoposluge u robnoj kući i ostale proizvode koji nisu bili dozvoljeni. Međutim i to je prošlo i tako sam odrastao i borio se sa ovom okrutnom bolešću.
Završio sam osnovnu školu i upisao srednju mašinsku školu u Stocu, mada je otac govorio da upišem ekonomski smjer. Međutim , mene je privlačio mašinski smjer. Pri završetku trečeg razreda srednje škole, to ljeto sam položio vozački ispit. Završio sam i srednju mašinsku školu i bio jedan od boljih đaka te generacije. Poslije završetka dobio sam posao u „UNIS“ – Tvornici kuglica u Stocu. Direktor firme Risto Vukosav iz Stoca i moj otac su se dugo godina znali, jer su radili u opštini , Risto kao Predjednik opštine a otac kao načelnik za finansije. Taj posao u firmi kao da mi je dao novu snagu za životom, kao i sve ostalo što se dešavalo kroz život. Radna obaveza, me je usmjerila da razmišljam na drugačiji način. Ujutro ustajanje, odlazak na posao, poslije posla kući na ručak, popodnevno odmaranje, zatim uveče izlazak na kafu i vraćanje kući na vrijeme jer se moralo ujutro ponovo ustati i obavljati radne obaveze. Svi moji drugovi u to vrijeme bili su na odsluženju vojnog roka. Naravno, ja nisam bio vojni obveznik, i radna obaveza mi je bila, ono što se kaže u našem narodu, „KEC NA DESETKU“! Radio sam sve do izbijanja rata, 1992 godine.
Početkom rata izbjegao sam u Berkoviće, gdje i sada živim. Inače moji korijeni su iz Berkovića, pa sam sa porodicom ostao tu jer znali smo narod koji tu živi. U toj sredini brzo sam se uklopio. Znali smo se svi međusobno, a naročito sa medicinskim osobljem Doma zdravlja, jer je direktor bio dr Milenko Muratović, koji mi je bio ljekar i u firmi gdje sam radio. Tako da je znao sve moje poteškoće sa bolešću. U periodu rata jedina preokupacija, bila je nabaviti inzulin, što nije bilo nimalo lako. Inzulin sam nabavljo i iz Srbije i svih ostalih bolnica i domova zdravlja u istočnoj Hercegovini (Bileća, Trebinje itd).
Po završetku ratnih dejstava, bavio sam se sa švercom, pošto nije bilo drugih izvora primanja. Nisam se mnogo obazirao na dijabetes, jer je trebalo obezbjediti uslove za život. Nosio sam križani duhan u Beograd na „Zeleni vijenac“ i nosio cigarete iz Podgorice u Do, gdje je bila pijaca. Otvorio sam i videoteku, koja mi je bila glavni izvor novčanih primanja. To sam radio sve do 2003 godine.
Prva komplikacija dijabetesa: Dr Aleksić mi je rekao “Šta čekaš, kakva uputnica – ostaćeš slijep!”
U prolječe 2003. godine. počeli su veliki bolovi glave i lijevog oka. Otišao sam na očno odjeljenje u Trebinje i tamo su mi rekli da imam veliki očni pritisak. Primao sam terapije i ležao mjesec dana na odjeljenju. Međutim, bolovi su bili sve jači i jači. Tako da se nisu mogli više trpiti. Kako su dani prolazili tako sam bio sve slabiji i slabiji, da u jednom trenutku nisam mogao da se ustanem na svoje noge, bez pomoći nekog od familije. Jednom prilikom, došao mi je brat i rekao da dr Aleksić dolazi iz Beograda i pregleda pacijente. Otišao sam kod dr Aleksića i ulazeći kod njega na pregled, on mi je rekao „ŠTA ČEKAŠ, ŠTO NE DOLAZIŠ NA VMA“. Rekao sam da nemam uputu, jer ministarstvo Republike Srpske nije imalo ugovor sa Srbijanskim zdravstvom. A on je na to rekao, „KAKVA UPUTA, OSTAĆEŠ SLIJEP“, ODMAH DA SI DOŠAO! To je bila subota, u naredni utorak sam bio na VMA. Kad sam došao na VMA, odmah su me odvezli u operacionu salu. Operacija je trajala 8 sati. Pri buđenju kraj mene je stajala sestra i upitala me da li je vidim. Odgovorio sam da je vidim i da mi da vode da se napijem. Otrčala je po doktora i on je došao i rekao da su morali da mi eliminišu lijevo oko, koje je bilo izgorilo od tolikog očnog tlaka. Da bi sačuvali vid na desnom oku, to se moralo tako odraditi. Od tada nosim protezu na lijevom oku, a desno oko je i sad u redu.
Druga komplikacija: Otvorene rane na stopalima
2005. godine otvorila mi se rana na peti desnog stopala. U početku nisam obraćao pažnju na to, jer je bila veličine zrna riže. Ali vremenom rana se širila i postajala sve veća. Nije me boljela.
2006. godine i stopalo lijeve noge se zagnojilo. U Trebinju u bolnici dr Vuković, ortoped je očistio ranu. Rez je bio od prsta pa do pete. Nije dao da se odstrani stopalo, nego je operacija rađena bez anestezije. Ta rana se zamirila, sve do kraja reza, gdje je i sad ostao otvor.
2007. godine sam bio u Veroni (Italija) na liječenju tih rana. To liječenje platila je crkva iz Međugorja. U Veroni sam bio tri mjeseca. Dok sam bio na klinici o meni su brinula tri bračna para. Imao sam sve. Pazili su me i kupovali , kao i kontaktirali prof dr Bonoru koji me liječio. Na toj klinici dobio sam i ortopedsku obuću koja je pomogla da se rane zatvore na veličinu zrna graška. Ipak to nije bilo dovoljno da se u potpunosti zatvore. Poslije su se rane ponovo proširile.
I sad poslije toliko godina imam rane na stopalima. Redovno ih previjam i koliko-toliko pokušavam da se rane ne šire i da budu čiste. Naravno, sve to u saradnji sa Domom zdravlja u Berkovićima. Išao sam i u barokomore u Foči, zatim vakum pumpe, takođe u Foči, ali sve to je trenutno poboljšanje tih istih rana.
Zahvalnost dobrim ljudima koji su pomagali
Naravno, svo to liječenje po bolnicama iziskivalo je i velika finansijska i materijalna sredstva. Teške finansijske situacije se ne bi prebrodile da i familija nije pomogla u tome. Naravno, doktori i medicinsko osoblje u Mostaru, Trebinju, Foči, Beogradu, Banja Luci, i ostalim bolnicama gdje sam se liječio, pa ne bi se moglo ni zamisliti da mi nisu pomogli u svim tim mojim zdravstvenim problemima. Savjete doktora na tim klinikama sam prihvatao bez ikakvog pogovora.
Zahvaljujem se Udruženju dijabetičara Trebinje i predsjednici udruženja gđi Nadi Bijedić koji su uvijek s puno razumijevanja pomagali.
Ovom prilikom se zahvaljujem preduzeću Hidroelektrane na Trebišnjici – Trebinje, na jednokratnoj finansijskoj pomoći u mom višedecenijskom liječenju od šećerne bolesti!
Takođe se zahvaljujem g. Iliji Tamindžiji i gđi Suzani Burlici, na razumijevanju i podršci kod finansijske pomoći!
Ljudi oko vas treba da znaju da imate dijabetes!
Poslije toliko godina na inzulinu i borbe sa dijabetesom moje iskustvo govori da je inzulin jedini lijek koji me je održao do sada. Takođe, dijabetes ne treba da se krije da ga imate. To je bolest gdje sav narod koji živi oko Vas treba da zna da imate dijabetes. I kako da se taj isti narod ponaša ako Vam bude loše u restoranu, na ulici itd. Ja sam tih slučajeva imao veoma mnogo i sreća je u tome da su znali da je riječ o hipoglikemiji.
Svakodnevna aktivnost i druženje sa prijateljima je veoma bitan faktor u životu osobe koja ima dijabetes. Zaključak sve ove priče je da spoznate samog sebe i Vaše mogućnosti i da se u tome domenu i ponašate. Ništa više od toga, i bit će sve onako kako planirate!”
Dragan Samardžić-Šef – Berkovići
Dragan Samardžić je osoba oboljela od dijabetesa. Živi na Berkovićima (Hercegovina) u svakodnevnoj borbi i nastojanju da teško zdravstveno stanje što manje ometa njegov život.
Dijabetes je teška, zahtjevna i skupa bolest. Svaka topla riječ, emotivna podrška i materijalna pomoć su sigurno od značaja za osobe koje pate od dijabetesa!
Ukoliko ste Vi u prilici, osobama koje boluju od dijabetesa pružite pažnju i pomoć kako biste pomogli da pobijede, ili makar lakše prebrode, sve teške komplikacije dijabetesa.
Trebinje na Dlanu
Mirna Bijedić
