Sve do prije nekoliko stotina godina ljudi su, barem u Evropi, živjeli u nesnosnim higijenskim uslovima. Ljudi su najmanje vodili računa o higijeni u vrijeme srednjeg vijeka, kada je epidemija kuge desetkovala stanovništvo Evrope. Tadašnji su ‘naučnici’ s pariškog univerziteta kralju Filipu IV objasnili kako je za epidemiju kriv nespretan položaj Saturna, Jupitera i Marsa. Najbolja prevencija je, tvrdili su, održavanje nehigijene. Namakanje kože, opuštanje tijela, toplina i voda otvaraju pore na koži pa će zaraženi zrak napasti cijelo tijelo, objasnili su mu.
Pogađate, kuga se zbog katastrofalne higijene širila još brže, a broj godišnjih pranja počela je određivati i religija. Plemstvo se tako počelo prati dvaput godišnje – na Božić i Uskrs. Da stvari budu još strašnije, bilo je to duplo više od seljaka koji su se obično prali samo za Božić.
Ljudski je smrad nazivan ‘mirisom svetosti’, a čistoća i kupanje počeli su se povezivati s herezom. ‘U čistom tijelu nečist duh’ bio je svojevrsni slogan crkvenih redova toga doba. Kolike je razmjere poprimila nehigijena potvrđuje i činjenica da je Inkvizicija nerijetko ljude osuđivala na smrt jer su bili poznati po učestalom kupanju. No, crkvene vlasti su tu bile u sukobu s Biblijom koja u nekoliko navrata spominje važnost higijene jer je ‘tijelo hram Božji’.
Muslimani su strastveno brinuli o higijeni
S druge strane, muslimani su oduvijek pažnju posvećivali ličnoj higijeni i nerijetko su se prali i nekoliko puta dnevno, bilo iz potrebe, bilo iz ritualnih pobuda. Uputstva o dobroj higijeni zapisana su čak i u Kuranu, a pranje se smatralo svojevrsnim iskazivanjem poštovanja Muhamedu, utemeljitelju Islama. Higijena je i jedan od razloga zbog kojeg se muslimani obrezuju. Naime, zaprljanost urinom za vrijeme molitve strogo je zabranjena. Generalno, muslimani su bili vrlo napredni u pogledu lične higijene, ali i – ekologije. Osim pranja ruku nakon nužde, Kuran propisuje da je vršenje nužde strogo zabranjeno u blizini voda tekućica. Nakon obavljanja nužde potrebno se oprati vodom, a papir je dovoljan tek u situacijama kada nema vode.
Najveći prljavci Evrope
Engleska kraljica Elizabeta prala se jednom mjesečno. Izabela Španjolska 1601. godine zavjetovala se da se neće oprati ili presvući sve dok traje opsada Ostenda. Opsada je potrajala tri i po godine. Luj XIV prvi se put prao sa sedam godina i to na savjet liječnika. Kako mu se nakon toga zdravstveno stanje pogoršalo, Luj XIV se zakleo da se više nikada neće oprati. Njegov smrad je postao legendaran, tim više što je obožavao mačevati, jahati i baviti se fizičkim aktivnostima.
Dolazak promjena od Francuske do seksualne revolucije
Nakon smrti Luja XIV plemstvo se i dalje nije pralo, ali su počeli mijenjati odjeću i tri puta dnevno. U kakvim su uslovima dotad živjeli govori i činjenica da je tek Luj August po smrti Luja XIV naredio da se svake sedmice barem jednom s hodnika kraljevskog dvorca u Versaju uklanjaju nakupljene fekalije i mokraća.
Kupališta su još tada služila više kao bordeli, nego kao mjesta za opuštanje i održavanje higijene. Ljekari su krajem 18. vijeka počeli dijeliti savjete o higijeni. Savjetovali su da se znoj opere s tijela ‘jer će se u suprotnom vratiti u tijelo i poremetiti tjelesne tekućine’. S Francuskom revolucijom na velika je vrata predstavljena ideja privatnosti, a ona se odnosila i na miris tijela. Naime, ideja da neko može osjetiti vaš smrad postala je neprihvatljiva. Ne pokazati miris tijela postalo je pitanje dostojanstva.
Amerikanci su za vrijeme Prvog svjetskog rata počeli s velikim ulaganjima u higijenu, posebice na ratištima. Počele su se graditi i prve kuće s kupaonicama. S druge strane, Evropa je higijeni još uvijek pristupala mnogo opuštenije. Statistike i danas pokazuju da SAD u ličnoj higijeni prednjači pred Evropom, piše prof. dr. Jakovina.
Krajem 19. vijeka na tržištu su se pojavili dezedoransi, a higijenu je dodatno ‘pogurala’ seksualna revolucija u sklopu koje se propagiralo tuširanje prije i nakon polnog čina. Seks se još jednom iskazao kao fantastičan motivator.
