Sav dug Industrije alata je onaj za poreze i doprinose. Ostali dugovi su u potpunosti izmireni. I oni prema Vodovodu, Opštini, Komunalnom, Elektrodistribuciji i svim dobavljačima. Sve tekuće obaveze redovno plaćamo pa i one za poreze i doprinose.
Znamo kakvo je stanje u IAT-u u cjelini. Pratili smo dešavanja u proteklom periodu i pažljivo pročitali vašu izjavu iz marta ove godine. Ta izjava je vjerovatno bilamotivisana pričom o dugovima. Ukratko, kakvo je stanje duga IAT-a?
– Nažalost, i pored mnogih usmenih obećanja, čak i sa vrha države, rješavanje ovog pitanja nije krenulo sa mrtve tačke. U više navrata, obavljali smo konsultacije sa kućama koje se bave tim problemima, a i uvažavane su i od strane Vlade Republike Srpske, kao ozbiljni savjetnici, ali pravog odgovora još nema. Čekamo potez ili Vlade ili Poreske Uprave…
Kome sve IAT duguje, kako servisirate te dugove i u kojoj mjeri oni ugrožavaju tekuću likvidnost?
– “Svislajon” Industrija alata Trebinje trenutno ima jedan jedini dug i to prema Poreskoj upravi. Podvlačim, od 2012. godine sve poreze i doprinose ova firma redovno plaća. Podsjećam, u periodu prije privatizacije (1999-2006.) ostao je dug od oko 10,7 miliona konvertibilnih maraka. Plaćeno je 3,9 miliona, tako da po tom osnovu dugujemo 6,8 miliona KM. U vraćanju duga prekinula nas je svjetska ekonomska kriza 2008. godine. Sve planirano nismo izmirili, a pravi razlog je povećanje nameta preko 40%. U tom vremenu, nameti u drugim zemljama su smanjeni, a kod nas povećani. U međuvremenu, od avgusta 2008. do decembra 2011. godine taj dug je povećan na 7,1 milion maraka. Poreze i doprinose za radnike, koji odlaze u penziju, uplaćujemo prema dostavljenom zahtjevu iz Fonda PIO. Napominjem, da u ovom periodu nijedan radnik nije čekao na uplatu niti jedan dan, niti je bila upitna uplata po cijenu da sve ostalo u fabrici sačeka. Moralna obaveza nam nalaže da radniku koji je radni vijek proveo u fabrici i uz to, u 99% slučajeva četiri godine branio ovaj grad i firmu, bude omogućeno da bez problema ode u zasluženu penziju. Postojeći zakon o PIO ne dozvoljava nam uplatu starih dugovanja radnicima koji odlaze u invalidsku i starosnu penziju. Ovaj kolektiv je oduvijek živio od svog rada i od plasmana svojih proizvoda, ali zbog složenosti uslova u kojima se posluje, opstati je vrlo teško. Jednostavno, nema zaštite proizvodnje, nameti su takvi da nas stavljaju u neravnopravan položaj sa konkurencijom (95% naših proizvoda odlazi na svjetsko tržište), a tamo u konkurenciji smo sa prozvođačima koji od svojih dražava imaju stimulacije i posticaje za proizvodnju. Zato nam je likvidnost uvijek na ivici. Za sada se borimo, sami, kako znamo i umijemo.
Koja ste potraživanja skinuli s dnevnog reda, koje ste dugove otplatili i koji su vam još ostali?
– Sav dug Industrije alata je onaj za poreze i doprinose. Ostali dugovi su u potpunosti izmireni. I oni prema Vodovodu, Opštini, Komunalnom, Elektrodistribuciji i svim dobavljačima. Sve tekuće obaveze redovno plaćamo pa i one za poreze i doprinose redovno plaćamo. Prosječno godišnje uplaćujemo oko 2.900.000 poreza i doprinosa, u čemu oko 500.000 KM godišnje ide za povezivanje radnog staža. U ovoj godini, do šestog mjeseca, po ovom osnovama uplaćeno je već 1,3 miliona KM. Inače, u periodu 2007-2016. Industrija alata je uplatila blizu 30 miliona KM na ime poreza i doprinosa.
Da li je IAT kreditno zadužena? Ako jeste, kako ga servisirate?
– Već dugo nemamo nikakvo kreditno zaduženje. Naravno, ne zbog toga što nam takva finansijska injekcija nije potrebna već postoji nekoliko nepremostivih barijera. Kao prvo, krediti su neopravdano “skupi“ i takve kamate ne možete nadoknaditi iz novostvorene vrijednosti od tih uloženih para. Drugo, uslove koji se traže da bi dobili kredit može ispuniti samo ona firma kojoj kredit i ne treba. Mi smo aplicirali za kredit kod IRB-a. Međutim, stalno smo odbijani, a kao razlog navođen je nedostatak sredstava. Da li je baš tako bilo, nisam sigurna ili je posrijedi bilo nešto drugo. Međutim, na svu sreću, iza nas kao jak i jedini oslonac stoji Koncern “Svislajon” i sa finansijama i sa kompletnom logistikom, tako da smo ostali uspravni.
Kakva je trenutna pozicija IAT-a na tržištu?
– “Svislajon” Industrija alata, je bila i ostala, sinonim za kvalitet. O kvalitetu našeg alata se zna širom svijeta. Da je tako, potvrđuje činjenica da imamo ugovoren posao do kraja 2017. godine pa i za početak 2018. godine. Ovi podaci raduju i znak su da smo na dobrom putu, potpunog ozdravljenja.
Koji se proizvodi najviše traže, koji su proizvodi IAT danas najaktuelniji?
– Ono što ohrabruje je činjenica da postoji tražnja za svim našim proizvodima. Napominjemo, da smo u prethodnim godinama uradili detaljnu analizu profitabilnosti svakog proizvoda i da smo u proizvodnji zadržali samo proizvode koji donose dobit, a koji zadovoljavaju tražnju. Generalno, svi proizvodi u kojima je ugrađeno više znanja i viši stepen obrade uz naš kvalitet, imaju prolaz na svjetskom tržištu.
Kakvo je konkurentsko okruženje na području bivše SFRJ, da li je tržište na tom prostoru dovoljno regulisano? Imate li problema sa izvozom u Crnu Goru, Makedoniju, Kosovo…?
– U Srbiji imamo dva ovlaštena distributera, dvije naše prodajne kuće i preko njih pokrivamo tamošnje tržište. Zadovoljni smo prodajom, mada može i bolje, ali ni to tržište, kao ni naše nije uređeno, i nabavlja se svašta bez obzira na kvalitet reznog alata. U Makedoniji i Crnoj Gori, mada tamo imamo partnere i dugogodišnje distributere našeg alata, plasmanom našeg alata nismo zadovoljni, jer jednostavno ne postoji privreda niti jedan veliki privredni subjekt. Sve se ugasilo, tako da naše alate koriste samo male privatne firme. A nekad bio je to dio «našeg» domaćeg tržišta, od koga smo jako dobro živjeli.
Kakvo je stanje u metalskoj industriji RS, koji su osnovni problemi metalskog sektora? Nekad je država davala raznorazne olakšice u deviznoj sferi, da li danas ima ikakvih podsticaja te ili druge vrste?
– Metaloprerađivačka industrija u Republici Srpskoj, mogu slobodno reći, ne postoji. Na račun metaloprerađivačke industrije prioritet je preuzela trgovina i uvoz svega i svačega. Fabrike su kupovane u bescjenje i na tim mjestima su nicali stambeni objekti, trgovački lanci i sve što ne stvara novu vrijednost. Nema jake države bez jake privrede i stvaranja nove vrijednosti. Mi smo opstali isključivo svojim radom i srećom da je država prodala svoj udio firmi “Svislajon”, koja nije imala za cilj da nas zatvori. Čudi činjenica da se pomaže nekim granama industrije na razne načine, a da se našoj firmi i pored potpisanih raznih protokola, zaključaka, dogovora… ne olakšava poslovanje. Mi nismo firma koja može saopštenjem povećati cijene i da to kupci moraju prihvatiti. Nismo firma koja čeka da joj država doznači sredstva. Nismo firma koja radi na crno. Nismo firma koja zapošljava neprijavljene radnike. Garantujem, u istoriji fabrike niti jedan radnik nije bio u firmi niti jedan sat da nije bio prijavnjen u poreskoj ili gdje se već prije prijavljivalo. Garantujem, da niti jedan komad reznog alata nije prodat, a da se nije za njega platio PDV. Ovim otvoreno provociram i prozivam, dajte svima iste uslove pa da vidimo ko će dobiti utakmicu!
Rekoste, decenijama, od samog osnivanja, kvalitet je bio sinonim za proizvode IAT-a. U međuvremenu, mnogo stvari se promijenilo. Da li je kvalitet ostao na nivou koji je neophodan?
– Jedino što je održalo naš alat na svjetskom tržištu je kvalitet i samo kvalitet. Ne samo tehnički kvalitet, već i kvalitet kompletnog servisiranja kupca. Mi smo sertifikovani sa ISO standardom još od 2000. godine. Među prvim smo u Evropi dobili sertifikat ISO 9001-2015.
Tehnološki, koliko IAT zostaje? Šta bi trebalo uraditi da se uhvati u korak sa inovacijama u obradi metala?
– U svim proizvodnjama, pa i u našoj, svake godine postoje noviteti. Naravno, u situaciji u kojoj se nalazimo, nismo u mogućnosti pratiti trendove, jer pitanje svih naših pitanja, pa i investicija, je rješavanje poreskog duga. Kad bi to pitanje bilo rješeno, onda bi mogli relaksirano ući u proces kupovine nove opreme. U početku bi to bilo ulaganje u „uska grla“ proizvodnje, a kasnije, u modernizaciju i zamjenu dotrajalih mašina. Upuštati se u investiciju kada vam nad glavom stoji mač koji može jednim potezom da uništi sav trud i borbu za opstanak, je isuviše rizično. Istina, postoje projekti kojima smo i aplicirali kod nekih stranih fondova (sistem grijanja, sistem odvođenja uljnih para, sistem centralnog hlađenja…) ali opet dođemo do nepremostive prepreke poreskog duga…
Iako je prerano, kakva su Vaša razmišljanja o narednoj planskoj godini? Imate li korvertiran neki novi potez, proizvod ili tehnologiju?
– Već smo obavili razgovore sa našim velikim kupcima, a u vezi proizvodnje alata većeg stepena obrade i kvalitetnijeg načina izrade. Što se tiče nabavke novih mašina, ovdje jedino možemo očekivati finansijsku pomoć Koncerna, jer ostali izvori su nepovoljni ili nedostupni.
Kako uopšte, vidite IAT u narednoj deceniji? Da li je organizaciona struktura optimalna ili iziskuje neke promjene? Računate li na veću konjukturu i dinamičniji ekonomski rast ili na stagnaciju?
– U 2012. godini smo napravili novu organizaciju koja se pokazala dobrom. Naravno, firma je živ subjekt, svaki dan treba raditi na poboljšanju, prilagođavanju situaciji na tržištu, rješavati unutrašnje probleme. Mi smo se susreli sa problemom odlaska velikog broja radnika u penziju. Za ovo vrijeme smo primili 120 novih radnika. Ako znamo da se, kod nas, mora obučavati mladi radnik bar šest mjeseci, onda možete pretpostaviti koje je to opterećenje za firmu. Prije je u fabriku dolazio obučen radnik, koji je dva do tri dana sedmično imao praksu tokom školovanja. Sada toga nema. Međutim, moram napomenuti, moji saradnici i ja smo ponosni na te mlade radnike, u njima postoji radna etika i radne navike i zato sam sigurna da će biti oslonac za budućnost.
Da li biste danas mladim Trebinjcima savjetovali da upišu neko od zanimanja u okviru metalske struke?
– Mi smo imali jednu radionicu sa Agencijom za mala i srednja preduzeća, gdje su učešće imala i djeca iz završnih razreda osnovnih škola. Nažalost, i tu se vidjelo da djeca, imaju, još u tom uzrastu, imaju averziju prema radu u uslovima kakvi su kod nas. U IAT je jedino mjerilo rada izvršenje norme. Realan sektor je osnov i budućnost!
“Svislajon-Takovo” u IAT je investirao 37.253.766,30 KM u posljednjih 10 godina
Koliko je do sada “Svislajon” investirao u IAT? Da li su ta sredstva uspješno realizovana?
– Od momenta privatizacije Industrije alata Trebinje, poslovni sistem “Svislajon-Takovo”, prema Ugovoru o privatizaciji investirao je u vrijednosti od 18.613.513,00 KM. Kupio je i platio imovinu koja je bila van funkcije proizvodnje u vrijednosti od 18.640.253,30 KM.
Poslovni sistem “Svislajon-Takovo” u IAT je ukupno investirao 37.253.766,30 KM u posljednjih 10 godina. IAT je od uplaćenih sredstava od strane poslovnog sistema “Svislajon-Takovo” i iz sredstava iz redovnog poslovanja, uplatio:
– U budžet Republike Srpske po osnovu poreza i doprinosa 29.083.500,63
KM, od čega 5.611.814,99 KM po osnovu povezivanja radnog staža radnicima, da bi se istim omogućilo pravo na penziju;
– U lokalnu zajednicu u vrijednosti od 626.880,53 KM;
– Izmirio sva dugovanja prema Elektroprivredi u vrijednosti od 10.723.837,98 KM;
– Vratio kredite u vrijednosti od 4.856.834,0KM;
Jedini dug IAT-a jeste po osnovu poreza i doprinosa iz ranijih perioda, o kome je već bilo riječi. Imovina, odnosno nekretnine koje IAT nije koristio, kupljene su u skladu sa zakonskim propisima, a to podrazumijeva da je vrijednost procjenjivana od strane državom ovlašćenih procjenitelja i da je sva imovina kupljena putem zakonski propisanog licitiranog postupka. Sve nekretnine plaćene su najmanje tri puta više nego što je njihova tržišna vrijednost. Rezultat tih investicija jeste da danas IAT uspješno posluje, ostvaruje poslovnu dobit, da nema kreditnih zaduženja i da u poslednjih pet godina uredno izmiruje svoje obaveze prema državi, dobavljačima i svojim zaposlenima.
Maja Begenišić/Radio Trebinje
