Naslovnica Književnost Da li ste čitali poeziju Gvendolin Bruks?

Da li ste čitali poeziju Gvendolin Bruks?

Afro-američka pjesnikinja Gvendolin Bruks /Gwendolyn Brooks/ rodila se u Kansasu 1917. godine. Odrasla je u Čikagu, a kako sama kaže, vrlo rano je zavoljela poeziju i počela pisati prve stihove.

Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj,
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe,
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteno u nedeljno svježoj posteljini,
I nježno se slivali jedno u drugo…
Kad, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati,
da si me dobro zaboravio…

Prvu pjesmu “U sumraku” napisala je u 13-oj godini, a  zbirku pjesama Ulica u Bakrogradu (A Street in Bronzeville) napisala je 1945. godine. Bronzevil, kako ona naziva crnački geto, podloga je na kojoj pjesnikinja oslikava žive, jednostavne, nesentimentalne portrete Afro-amerikanaca.

U svojim pjesmama Bruks piše o ljubavi, a naročito je angažovana po pitanju rasnog i etničkog izjednačavanja. Međutim, u njenim djelima nema militantnosti koja je bila tipična za mlade afro-američke pisce. U svojim pjesmama vodi računa o metrici i slaganju stihova, ali ne napušta kolokvijalni izraz i sleng kao obilježje opšteg afro-američkog izraza.

Gvendolin Bruks je prva afro-američka pjesnikinja koja je dobila Pulicerovu nagradu za poeziju, i to za zbirku Eni Elen /Annie Allen/ 1950. godine. Od 1968. godine, pa do smrti 2000. godine, Bruks je bila pjesnik laureat države Ilinoj, SAD /Illinois, US/.

Sentimentalni kažu da je jedna od njenih najljepših pjesama “Kad zaboraviš nedelju”.

KAD ZABORAVIŠ NEDELJU

A kad zaboraviš šarene pokrivače sredom i subotom,
A naročito
Kad zaboraviš nedelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedeljom u krevetu,
Ili mene kako sedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne
I gledam niz dugu ulicu koja nikuda ne vodi;
Zagrljena priprostim starim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim i sretna sam…
I kad ponedeljak ne bi trebao nikada doći!
Kad to zaboraviš, kažem…

I kako si psovao kad bi neko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zazvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedeljni ručak
To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog
Mastilom na jugozapadnom uglu na
Nedeljni ručak.
A to je uvek bilo pile s testeninom, ili pile s pirinčom i salata,
Pa raženi hleb i čaj, i kolači s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš…
Kad zaboraviš moj tihi predosećaj
Da će rat završiti pre nego dođe red na tebe,
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteno u nedeljno svežoj posteljini,
I nežno se slivali jedno u drugo…
Kad, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda poverovati
Da si me dobro zaboravio…

 

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here

11 + six =