Doktori su u ne tako davnoj prošlosti liječili svoje pacijente “lijekovima” koji su obično bili strašniji i od same bolesti.
Nekada su njihove terapije izazivale više posljedica nego bolest, a nekad dovodile i do smrti. Srećom, u posljednjem stoljeću medicina je toliko napredovala, da su te varvarske procedure potpuno napuštene.
Puštanje krvi
Puštanjem krvi liječili su se mnogi problemi, uključujući i glavobolje i groznicu. Prije hiljadu godina, doktori bi koristili posebne instrumente, nekad čak napravljene od drveta, kako bi otvorili venu pacijenta i pustili mu krv. Ta praksa je bila uobičajena zato što su doktori vjerovali da sve bolesti potiču od viška krvi u sistemu i da u ljudskom organizmu treba da se uspostavi ravnoteža između elemenata vatre, vode, vazduha i zemlje, odnosno krvi, sluzi, žute i crne žuči. Otpuštanjem dijela krvi iz tijela, ta četiri elementa bi se ponovo vratila u ravnotežu.
“Sretnici” među pacijentima dobijali su terapiju pijavicama, a taj oblik terapije napušten je tek u drugoj polovini 19. stoljeću.
Hidroterapija
Hidroterapija korištena je za liječenje mentalnih oboljenja u mnogim ustanovama s početka 20. stoljeća. Tada se vjerovalo da voda može predstavljati adekvatan lijek, jer u zavisnosti od temperature, izaziva različite reakcije u tijelu. Ipak, ova terapija nije predstavljala opuštajuće kupke i osvježavajuće plivanje u prohladnom bazenu. Hidroterapija podrazumjevala je uranjanje u kupke, koje je trajalo satima, a ponekad i danima, obično u malim prostorijama s malo ili nimalo svjetslosne i zvučne stimulacije.
Koristili su i tople ili hladne obloge u koje su umotavali cijelo tijelo pacijenta na po nekoliko sati.
Urinoterapija
Ispijanje sopstvenog urina u terapeutske svrhe možda zvuči odvratno, ali neki ljudi vjeruju da ta praksa pomaže u liječenju nekih bolesti. Urinoterapiju je popularizovao britanski naturopata Džon V. Armstrong, čija je porodica štošta liječila urinom. Zagovornika ovog tretmana ima i danas, a oni tvrde da urin sadrži antitijela potrebna za borbu protiv različitih bolesti. Naravno, ne postoji naučna studija koja bi potkrijepila ove tvrdnje.
Liječenje živom
Živa je otrovan metal, ali je nekada korištena kao eliksir i topikalni lijek. Persijci i Grci koristili su je jer se lako razmazivala, a kineski alhemičari su miješali tečnu živu i crveni sulfid žive, kako bi “produžili život i vitalnost”. Neki su čak vjerovali da omogućava ljudima da hodaju po vodi i imaju vječni život. Korištena je i u liječenju sifilisa, zbog čega su mnogi pacijenti umirali od oštećenja bubrega i jetre.
Insulinski šok
Insulinski šok, poznat i kao terapija insulinskom komom, bila je jedna od prvih uspješnih terapija za šizofreniju. Međutim, ona je bila izuzetno neprijatna i opasna za pacijenta. Insulin bi se najprije koristio za smanjenje osjećaja anksioznosti, nervoze, tremora, povraćanja i gubitka kilograma, a onda bi se doze povećale i pacijent bi zapadao u nesvjesno stanje, poslije čega bi bio manje agresivan.
Insulin je korišten u terapiji pacijenata sa šizofrenijom, jer bi privremeno nakon buđenja iz kome psihotične misli nestale.
Buđav hljeb
Buđav hljeb se koristio u mnogim zemljama za sprečavanje infekcije. Kora buđavog hljeba stavljala se na kožu glave u Egiptu, jer se vjerovalo da ima ljekovita svojstva.
Ujedno, bila je to prva i najprimitivnija upotreba antibiotika u borbi protiv bolesti. Iako više ne jedemo buđav hljeb, iz njih dobijamo antibiotike koji nas liječe od mnogih infekcija.
Lobotomija
Lobotomija je hirurška procedura u kojoj se razdvajaju nervni putevi u čeonom režnju od ostatka mozga. Ovaj tretman korišten je za liječenje šizofrenije, bipolarnog poremećaja i drugih mentalnih bolesti. Rezultati su ponekad bili obećavajući, ali je kod mnogih pogoršala stanje.
Američki neurolog Valter Džekson Frimen II zamijenio je proceduru takozvanom transorbitalnom lobotomijom. Ona je podrazumjevala guranje nečeg što podsjeća na bodež za led, kroz očnu duplju pacijenta i probijanje kosti koja razdvaja očnu duplju od frontalnog režnja.
Lobotomije su kasnije zamjenili mnogo efikasniji lijekovi poput antidepresiva i antipsihotika.
Hemiglosektomija
Glosektomija je procedura uklanjanja jezika, ali hemiglosektomija podrazumjeva uklanjanje samo jednog njegoog dijela. To je oblik liječenja kojim su doktori u prošlosti pokušavali da poprave govorne mane. Njemački hirurg Johan Fridrih Difenbah skraćivao je pacijentima jezik, sve dok procedura nije proglašena ilegalnom, pošto su mnogi ljudi umirali tokom zahvata.
Elektrokonvulzivna terapija
ECT ili elektrokonvulzivna terapija, poznata je i kao šok terapija, a korištena je u liječenju psihijatrijskih poremećaja. Ona podrazumjeva upotrebu strujnih udara na mozak pacijenta, a u tridesetim je prvenstveno korištena u liječenju depresije.
Dvije elektrode stavljane su pacijentima na sljepoočnice, a kroz glavu im je puštana naizmjenična struja. Pacijenti su bili izloženi terapijama po tri puta sedmično. Upotreba ECT-a čak je pojačana sedamdesetih godina, kada je pronađen način da pacijenti dobiju adekvatnu anesteziju.
Trepanacija
Trepanacija je možda i najgori tretman ikad korišten u liječenju. Ovaj proces podrazumjeva bušenje rupe u lobanji i izlaganje jednog dijela mozga. U drevna vremena vjerovalo se da se čovjek na taj način oslobađa od zlih duhova, a rupe su bušene oštrim kamenim bodežima.
Krajem srednjeg vijeka počela su da se koriste metalna svrdla u tu svrhu, koja su olakšala bušenje lobanje.
Avaz.ba
